Svaki put kada dođem kući u Srbiju, tako na nekih jedva pola metra dana ili slično, još ni ne spustim kofere čestito, već shvatim da mi u planeru stoji zakazano u proseku 7, a katkad i 12 kafa dnevno sa prijateljima i poznanicima sa kojima se “torima još od letos nisi video, ajde krajnji bi red bio, nemoj si sisica”. U maštovito dekorisanom kafiću, prijatne kućne atmosfere, koji skoro uvek vonja na ustajali cigaretski dim, oko stola za kojim sedimo, nekako, kao da uvek sede isti ljudi (iako sam siguran da je to prilično nemoguće). Pa tako imamo: